Nije lako biti dobar odgojitelj. Ovaj poziv zahtijeva svestranu osobu bogatu mnogim kvalitetama: to su osobe koje u sebi sadržavaju osobne, profesionalne i stručne kompetencije , sposobnosti i motiviranost za rad. Svojom pojavom u očima djece evociraju pojam osobe kojoj se „slijepo“ vjeruje, koja predstavlja određeni autoritet. Zato je važno da odgajatelj voli svoj poziv i predstavlja pozitivan model identifikacije, uzor ponašanja i djelovanja. U vremenskom periodu u kojem ide u vrtić – odgojitelj je glavna osoba u životu djeteta.

U svom „Smislu za čuđenje“ (1956.) Rachel Carson o ulozi odgojitelja je napisala: „Iskreno vjerujem da za dijete, a i za njegove roditelje koji ga žele voditi, znanje nije ni upola tako važno kao osjećaj. Ako činjenice predstavljaju sjemenke koje izrastaju u znanje i mudrost ,tada su emocije i osjeti plodna zemlja u kojoj te sjemenke rastu.
Godine ranog djetinjstva su vrijeme kada se priprema ta zemlja. Jednom kada se emocije razviju: smisao za lijepo, uzbuđenje novim i nepoznatim, osjećaj suosjećanja, žaljenja, obožavanja ili ljubavi – tek tada ćemo posegnuti za znanjem o uzroku naše emocionalne reakcije. Kada jednom otkrijemo emocije – one traju. Važnije je utabati put djetetu da ono poželi nešto saznati, nego ga staviti na dijetu bogatu činjenicama koje ono nije spremno usvojiti.“