Dragi roditelji u parku:

Molim Vas ne podižite moje kćeri na vrh ljestava, osobito nakon što ste čuli kako sam im rekla da ih ne namjeravam podizati, već sam ih potaknula da to učine same.
Ne sjedim u parku, dva metra od svoje djece zato jer sam prelijena ustati. Sjedim tu jer ih u park nisam dovela da bi ih učila kako postići da drugi ljudi obave teške poslove za njih. One nisu u parku kako bi bile na vrhu ljestava; one su tu kako bi se naučile penjati. Ako ne uspiju same, uče se suočit s razočaranjem. I što je važnije, dobit će cilj i poticaj da se više trude kako bi uspjele.
U međuvremenu, mogu se zadržati na stepenicama.
Želim da se same suoče sa svojim ograničenjima, odluče ih savladati i to same, bez moje pomoći.

Nije moj posao – a sigurno nije ni vaš – zaštititi dijete od svakog osjećaja frustracije, straha ili neugode. Ako to činim, onemogućavam ih u učenju da te stvari nisu kraj svijeta, već se mogu prevladati i iskoristiti.
Ako negdje zapnu, nije moj posao istog im trena priskočiti u pomoć. Ako to činim, onemogućavam im učenje kako sebe smiriti, procijeniti situaciju i pokušati je riješiti na svoj način.
Nije moj posao spriječiti svaki pad. Ako to činim, onemogućavam im učenje kako je moguće pasti, ali da se nekad isplati, a i da se nakon pada mogu opet dignuti.
Ne želim učiti svoje kćeri kako mogu savladati poteškoće bez tuđe pomoći. Ne želim ih učiti kako mogu dosegnuti visine bez uloženog
truda. Ne želim ih učiti kako imaju pravo na nagradu, čak i kad se nisu potrudile zaraditi je.
Jer – ovo će vas možda iznenaditi – te stvari nisu realne i istinite. I ako im dopustim da pomisle kako jesu, nisam uspjela kao majka.

Želim da moje kćeri upoznaju uzbuđenje koje osjetiš kad savladaš svoj strah i uspiješ .
Želim da moje kćeri vjeruju u svoje sposobnosti, da budu pouzdane i odlučne kad nešto rade.
Želim da upoznaju svoja ograničenja sve dok ne shvate kako ih mogu savladati ulažući osobni trud.
Želim da se osjećaju sposobnima u donošenju osobnih odluka, razvoju sposobnosti, preuzimanju rizika i suočavanju sa svojim osjećajima.
Želim da same savladaju ljestve, bez ičije pomoći, bez obzira koliko dobronamjerna bila.
Zato jer mogu! Ja to znam. A ako im dam malo prostora i one same ćeto shvatiti.

Zato vas molim da se držite po strani i pustite me da radim svoj posao, koji se sastoji većinom od toga da se oduprem nagonima i pregrizemusnu kad želim viknuti „ Ne!“, „Pazi!“ i namjerno, na temelju svjesne odluke, bez obzira koliko me brinulo i boljelo, ostanem sa strane i ne potrčim prema njima. Jer kako budu rasle, ljestve će samo biti veće, strašnije i teže za uspinjanje… I ne znam za vas, ali ja želim da to nauče dok su posljedice samo udarac koji se može zaliječiti poljupcem i dok se većina prepreka može savladati jednostavno vjerujući u sebe i govoreći sebi: „ja mislim da to mogu“. I dok se ta dva metra među nama čine kao ogromna udaljenost.

Prevela i prilagodila psihologinja Edita Mucić Šutić
http://www.waldorftoday.com/2013/07/please-dont-help-my-kids/