AGRESIVNOST DJECE PREDŠKOLSKE DOBI

Agresivnost je svako ponašanje čiji je cilj namjerna povreda druge osobe. Ona se može javiti  u obliku udarca, pljuvanja, griženja (fizička agresija) ili u obliku uvrede ili prijetnje (verbalna agresija). Agresivnost je ponekad i neizravna (tiha). Neizravna je teže uočljiva kao npr. namjerno isključivanje djeteta iz grupnih igara, ogovaranje itd.

Iako je najveći naglasak na fizičkoj agresivnosti, ni druge dvije nisu manje bitne (jer dijetekoje je prvo postalo fizički agresivno, ne mora biti začetnik sukoba, a još manje uzročnik).

Djeca veći naglasak stavljaju na fizičku agresivnost – oni će agresivnim doživljavati nekog  tko fizički udari i u njihovim očima on je krivac, dok istovremeno verbalnoj agresiji ne  pridaju veću važnost niti ju osuđuju. Djeca također počinitelja i žrtvu gledaju subjektivno,  npr. „Tko plače ima pravo“, onaj tko je više puta počinitelj i u drugim će sukobima biti tako označen i sl.

Zbog sveg navedenog važno je uključivanje i pomoć odraslog u svim slučajevima agresije (i fizičke i verbalne).

Često se zanemaruje činjenica da je agesivnost neugodna i za žrtvu (kod koje se javljaju osjećaji straha, ljutnje, boli, tuge, povlačenja) ali i za počinitelja.

Dijete predškolske dobi najčešće pribjegava agresivnosti jer i on ima i nosi teške emocije, gubi samokontrolu nad samim sobom i situacijom. To dugotrajno vodi nižem samopouzdanju, a potom i gubitku osjećaja pripadanja socijalnoj skupini.

Agresivno ponašanje je prirodno ponašanje djeteta predškolske dobi koje još uvijek nije naučilo prilagođenije načine reagiranja na ljutnju. U različitim dobima prevladaju različiti oblici agresivnog ponašanja. U ranom djetinjstvu (s oko četiri godine) prevladava fizička i direktna agresivnost i ona se zadržava sve do kraja predškolske dobi. Nakon toga, pri kraju predškolskog i početkom školskog razdoblja, do izražaja dolazi verbalna i neizravne agresivnost, osobito kod djevojčica.

Razvoju, podržavanju i održavanju agresije u kasnijoj dobi (školskoj) u djece pridonose obiteljski život, vršnjaci, institucionalni kontekst, uže i šire socijalno okruženje te biološki faktori.

Dijete će agresivno ponašanje birati kao izlaz iz raznih socijalnih situacija, a ukoliko ga okolina svjesno ili nesvjesno podržava, povremena agresivnost postat će uobičajen način ponašanja.

Činitelji koji pridonose razvoju agresivnog ponašanja

• Fizičko kažnjavanje u obitelji povećava vjerojatnost razvoja agresivnosti kod
• Podržavanje agresivnog ponašanja dovodi do nasilnog ponašanja djeteta (“Ako on tebe lupi, ti njega još jače”)
• Nasilni sadržaji na televiziji i u drugim medijima povećavaju vjerojatnost razvoja agresivnog ponašanja, osobito ako nisu popraćeni roditeljskim kritičkim objašnjenjima.
• Ako agresivnim ponašanjem postiže cilj, dijete usvaja taj oblik ponašanja i koristi ga u svim budućim sukobima.

Što učiniti?

 Agresivno ponašanje javlja se u situaciji kad djeca uđu u neki sukob, kad žele zadovoljiti svoje potrebe i želje na način koji ugrožava potrebe drugog djeteta. Pojava sukoba je neizbježna, normalna i potrebna za normalan razvoj djeteta. Nerealno je očekivati da se   naše dijete neće sukobljavati u igri s drugom djecom. Međutim naša zadaća je naučiti ga kako da riješi sukob bez agresivnosti, nasilja, tuče, vrijeđanja i sl.

Sukob obično podrazumijeva teške emocije poput razočaranja i bijesa. Dijete treba naučiti  da prepozna te emocije, da ih osvijesti i imenuje. To nikako nisu „negativne“ emocije u smislu da djetetu treba govoriti da ih ne bi trebalo osjećati, već bi trebalo djetetu pomoći da ih prepozna i izrazi na prihvatljiv način.

Također dijete treba potaknuti da prepozna osjećaje i drugog djeteta koje je uključeno u sukob. Želimo da dijete razumije što ono želi, što žele druga djeca, te da pokuša iznaći  rješenje kroz koje će ostvariti svoje potrebe, prava i želje, a ne ograničiti tuđe.

Kako bismo postigli gore navedeno djeci u sukobu možemo postaviti sljedeća pitanja:

• U čemu je problem, što se dogodilo ?
• Kako se osjećaš u vezi s tim?
• Što želiš da se dogodi?
• Što se može učiniti?
• Što misliš kako se osjeća XY kad te je udario i ružno se ponašao prema tebi?

Nakon što djeca osvijeste emocije možemo ih potaknuti na pronalaženje rješenja sukoba pitanjima poput:

• Kako se vaš problem mogao riješiti drugačije bez udaraca?
• Pa što XY sada treba učiniti da bi se vas dvoje mogli dalje zajedno igrati?

U učenju djece nenasilnom rješavanju sukoba važno je reagirati uvijek i pokazati da nam je agresivno ponašanje neprihvatljivo. Ujedno, treba imati na umu da djeca najviše uče od ponašanja nas odraslih, tako da svojim primjerom nenasilnog rješavanja sukoba daleko ćemo jače utjecati na naše dijete nego razgovorom i pričom.

Psiholog Edita Mucić Šutić