Važnost žvakanja hrane
13. siječnja 2017.
Priprema djeteta za polazak u školu
20. travnja 2017.EKRANITIS - ovisnost o ekranima
Tehnologija je sastavni dio života čovjeka u 21. stoljeću i bez nje bi suvremeni život bio nezamisliv. Kupujemo preko weba, plaćamo parking putem mobitela, gledamo filmove na računalima, čitamo knjige , igramo igrice, plaćamo račune, radimo, pišemo… Neupitno je da se i odrasli i djeca trebaju naučiti koristiti suvremenom tehnologijom, no nameće se pitanje kada početi s tim učenjem, kada početi djecu izlagati različitim ekranima?
Suvremena istraživanja pokazuju kako korištenje računala i ekranizacija djetinjstva do pete godine života donosi daleko više štete nego koristi (ako ikakve) napretku djeteta.
Često susrećem roditelje djece u vrtiću koji su oduševljeni time što im djeca znaju koristit računalo, upaliti youtube, pronaći nešto na internetu, znaju bolje engleske riječi nego hrvatske i sl. Pokušat ću ukratko objasniti zašto ne dijelim njihovo oduševljenje.
Osnovni problem nije u onom što djeca rade nego u onom što ne rade
Istraživanja pokazuju kako danas djeca za ekranom provode i do četiri sata dnevno. U predškolskoj dobi, kad se izrazito razvija dječji mozak i njegove funkcije, dijete je višesatno izloženo gledanju u ekran.
Međutim, dok gleda u ekran dijete ne govori, ono šuti, mozak uopće nije uključen u aktivnost produkcije govora. Stoga ne iznenađuje podatak kako sve veći broj djece ima usporen govorni razvoj i problema s izgovorom glasova.
Dok gleda u ekran dijete satima gleda u dvodimenzionalnu plohu, kao da gleda u zid, što rezultira usporenim razvojem dubinskog vida. Majka priroda nije predvidjela razvoj djece uz sjedenje i buljenje u jednu točku, već kroz pokrete, istraživanja, opipavanja, mirise, gledanje i slušanje. Stoga se danas porast poremećaja senzorne integracije u djece također povezuje s pretjeranom izloženošću ekranima.
Dok gleda u ekran dijete se ne kreće, ono sjedi, eventualno pritišće tipke na mobitelu, računalu, ali ne skače, ne trči, ne penje se… Ne iznenađuje stoga što djeca pri padu ne znaju pružiti ruke kako bi ublažila posljedice pada i zaštitila glavu od ozljeda.
Dok gleda u ekran dijete se ne druži, ne uspostavlja kontakt s drugom djecom i odraslima, ne razvija socijalne vještine, ne uči se zauzeti za sebe, razumjeti drugog, izgubiti, pobijediti…
Dok gleda u ekran i odabire filmiće na youtubu djetetu nije dosadno! A dosada je zdrava i potrebna, tjera nas na razvoj mašte, inicijative, na akciju. Računala djeci serviraju zabavu, ali ubijaju maštu i simboličku igru.
Dok gleda u ekran dijete samo ne usmjerava pažnju, već njegovu pažnju kontrolira ekran i to često brzim, učestalim i neprirodnim izmjenama slika i zbivanja. Ponekad roditelji djeteta s poremećajem pažnje govore kako njihova djeca satima mogu sjediti pred televizorom. Međutim, upravo to potkrepljuje dijagnozu poremećaja pažnje.
Većina nas odraslih koristi računala, mobitele, tablete iako ih nismo imali u vrtićkoj dobi, nismo se s njima susretali i nismo ih znali koristiti. Pa smo ipak naučili. Dajmo nekom osnovnoškolcu prvi put u ruke mobitel i računalo i možemo biti sigurni da će savladati sve vještine koje su mu potrebne za nekoliko dana. Prema tome, ne treba žuriti. Potičimo djecu na igru, boravak vani, druženje s drugom djecom, igranje društvenih igara s nama. Na taj način stvaramo preduvjete za razvoj zdravih, sposobnih i kreativnih pojedinaca.
Dok gleda u ekran dijete se ne druži, ne uspostavlja kontakt s drugom djecom i odraslima, ne razvija socijalne vještine, ne uči se zauzeti za sebe, …
Psiholog Edita Mucić Šutić
Izvori:
Maja Bonačić: Ekranitis: kako ekrani utječu na razvoj mozga i igru
Ranko Rajović: Child development and the games that might damage it (UNICEF conference)
Ilustracija: Stanislav Marijanović: Kućna čudovišta